Od zore vremena, neuroznanstvenici (pa i umjetnici) su znali da je pisanje proces liječenja. Bilo da iskoristite zadivljujuće učinke pisanja tako da se izgubite u dobru knjigu ili sami preuzmete umjetnički rad, neupitno je da pisanje može probuditi emocije koje čak ni sami pisci ne mogu prenijeti u riječi. Milijuni ljudi koji su čitali "To Kill a Mockingbird" od 1960. godine (jedna od mojih najdražih knjiga), posebno znaju na što mislim:) Ali postoji posebna vrsta pisanja koja je posebno privukla interes neuroznanstvenika - nije moguće da bilo koja vrsta pjesama iz 16. stoljeća privuče zanimanje jedno od najbrže rastućih područja svjetskih znanstvenih istraživanja. Ta vrsta pisanja je vrsta u kojoj smo gotovo svi (uključujući i buduće fizičare) sudjelovali u nekom trenutku naših života: Ekspresivno pisanje (tj., pisanje o osobnim gubicima i neuspjesima). Ali, ... ali pisanje o osobnim gubicima i neuspjesima je neugodno i ponekad bezvezno, da budem potpuno iskrena. Zašto bi itko želio provoditi sate pišući dnevnike o neuspjesima i samosažaljenju? To je pitanje na koje su istraživači sa Sveučilišta Rutgers odgovorili u svom izvješću za 2019. o učincima ekspresivnog pisanja na neurološku obradu tijekom učenja. Budući da su prošla istraživanja ukazala da pisanje o anksioznostima i prošlim traumama može poboljšati kognitivne performanse i čak smanjiti depresiju, neuronski potpis ekspresivnog pisanja možda nikada nije bio intrigantniji u području neuroznanosti, s potencijalno važnim posljedicama za poboljšane metode suočavanje s tugom, školskog obrazovanja, i mnogi drugi aspekti našeg života!
Iako postoji mnoštvo eksperimenta koji istražuju psihološke učinke pisanja, ono što me posebno fasciniralo u ovoj studiji bile su interdisciplinarne korelacije! Istraživači iz Rutgersa nisu jednostavno htjeli razumjeti razlike u neurološkoj obradi tijekom pisanja o osobnom neuspjehu u usporedbi s neosobnim događajem. Umjesto toga, cilj ove studije imao je tri međusobno povezane analize s jednim glavnim pitanjem: 1.) Utječe li pisanje o osobnim neuspjesima na spoznaju? Putem sljedećih analiza: -Neuralna analiza: Da li pisanje o osobnim neuspjesima utječe na aktivnost mozga tijekom ispunjavanja kognitivnog zadatka? -Bihejvioralna analiza: Da li pisanje o osobnim neuspjesima utječe na izvedbu kognitivnog zadatka? -Emocionalna analiza: Utječu li sadržaj i osjećaji povezani s uzorkom pisanja i na aktivnost mozga i na kognitivne performanse?
U osnovi, eksperiment nasumično je dodijelio 40 sudionika u dvije skupine: Grupa za pisanje “neuspjeha,” u kojoj su sudionici zamoljeni da pišu deset minuta o osobnom gubitku ili neuspjehu, te kontrolna skupina, koja je tražila od sudionika da kritiziraju bilo koj film. Uzimajući u obzir prethodno pokazane korisne učinke pisanja “neuspjeha” na anksioznost, istraživači su predviđali da će skupina za pisanje “neuspjeha” zapravo biti uspješnija u ispunjavanju kognitivnih zadataka. Također su pretpostavili da će grupe odgovoriti na povratne informacije tijekom zadatka na različiti način (na neuralnoj razini), i da će kvaliteta pisanja utjecati na kognitivne performanse. Da bi testirali svoje hipoteze, istraživači su upotrijebili kognitivni zadatak koji se zove “‘Zadatak učenja riječi, temeljen na povratnim informacijama’ (tj. ‘feedback-based pair-associated word-learning task’)” - složena riječ koja se jednostavno odnosi na sljedeći postupak! (Svi zadaci u drugoj fazi učenja su provedeni bili unutar fMRI skenera). 1.) Prva Faza “Učenje” - Istraživači su grupirali određenu količinu riječi i dodijelili svakoj riječi da “odgovara” drugoj riječi u grupi. Sudionici su zatim naučeni koje riječi odgovaraju jedna drugoj. 2.) Druga Faza “Učenje” - Sudionicima je prikazana ciljna riječ i upućeni da prepoznaju koja od dvije riječi prikazana na ekranu “odgovara” ciljanom riječ (koristeći samo njihovo pamćenje). - Tijekom dijela ispitivanja, sudionici u obje grupe dobili su neposrednu povratnu informaciju putem pozitivne zelene strelice ako je njihov odgovor točan, ili negativnog crvenog "X" ako je njihov odgovor krivi. Ostatak ispitivanja nije pružao povratnu informaciju. 4.) Faza “Testiranja” - Sudionici su ocijenili razinu pouzdanosti za njihove odgovore na Likertovoj skali (1 = potpuno nagađanje, 7 = potpuno siguran), nakon što su završili sva pitanja. Gore navedeni eksperimentalni dizajn omogućio je istraživačima da provedu dio bihejvioralne analize (testiranjem kognitivnih performansi) i dio neuronske analize (snimanjem moždanih aktivnosti tijekom druge faze učenje) svog eksperimenta. Što se tiče dijela emocionalne analize eksperimenta, istraživači su upućivali sve sudionike da ispune različite ankete putem kojima su testirali pojedinačne emocije sudionika prema svojim uzorcima pisanja. Zatim je neovisni prikupljač podataka ocjenio sadržaj pisanje na temelju emocionalnog intenziteta, samo-relevantnosti, negativnosti itd.
A sada za rezultate! Što se tiče pitanje "Neuralna analiza"—da, istraživači su otkrili razlike u aktivnostima mozga između sudionika koji su pisali o osobnom neuspjehu i onih koji su kritizirali film! Konkretnije, istraživači su otkrili da se tijekom razdoblja u drugom fazu “učenja” (u kojoj su sudionici dobivali povratne informacije) povećavala aktivnost u području mozga pod nazivom MCC (medijalni cingulatni korteks). MCC je regija mozga koja je uključena u obradu negativnih emocija, posebno emocionalnih podražaja povezanih sa sobom.
Još uzbudljiviji nalaz ima veze s regijom mozga koja se zove striatum! Pojačana aktivacija u striatumu u grupi za pisanje neuspjeha bila je povezana s boljim naknadnim pamćenjem za riječi naučene u pozitivnoj povratnoj vezi. Drugim riječima, povećanje aktivnosti striatuma -> povećanje u preciznom pamćenju -> povećanje (potencijalno) u akademskim postignućima. (Nemojte zaboraviti da su to korelacije, tj. pozitivne povratne informacije ne uzrokuju točnu memoriju, već su samo povezane s njom)! Nažalost, odgovori na pitanje “Bihejvioralna analize” su nešto manje uzbudljivi. Nije bilo značajne razlike u rezultatima između dviju grupe tijekom druge faze “učenja,” niti je bilo značajne razlike u ocjeni pouzdanosti između grupe tijekom faze testiranja. Hipoteza istraživača da je grupa koja je pisala o osobnim neuspjesima bolje funkcionirala na kognitivnom zadatku bila je opovrgnuta. Međutim, odgovori na pitanja "Emocionalna analize" pokazali su da istraživači nisu bili potpuno u krivu! Kao što je predviđeno, kvaliteta pisanje (točnije, koliko su uzorci bili stresni za pisanje) dovela je do promjena u neurološkoj obradi ... evo gdje postaje zanimljivo! Kontraintutivno, što je veća ocjena stresa kod osobe, niža je aktivacija MCC-a (moždana regija povezana s negativnom emocionalnom obradom). Zanimljivo je da istraživanje također primjećuje da pažljivost, meditacija, i joga mogu smanjiti aktivaciju MCC-a kao odgovor na emocionalne podražaje. Možda pisanje o osobnim neuspjesima djeluje slično kao meditacija, poboljšavajući kognitivne performanse i podržavajući fizičko zdravlje smanjenjem MCC aktivnosti. Tako da nastavite pisati! Iako je potrebno više istraživanja kako bi se potvrdili korisni učinci pisanja o osobnom neuspjehu na obradu pozornosti, ekspresivno pisanje je povezano sa smanjenom negativnom emocionalnom obradom i može potencijalno poboljšati kognitivne performanse. Provedite neko vrijeme razmišljajući i pišući o prošloj godini dok ste zatvoreni u kući za vrijeme karantene:)! Za pristup cijelom znanstvenom članku, posjetite: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6869814/#!po=7.57576. References: DiMenichi, Brynne C, et al. “Effects of Expressive Writing on Neural Processing During Learning.” Frontiers in Human Neuroscience, Frontiers Media S.A., 6 Nov. 2019, www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6869814/#!po=7.57576.
*Slika #1 je uzeo Thought Catalog (https://unsplash.com/@thoughtcatalog) na Unsplash.com.*
*Slika #2 je uzeo Raphael Schaller (https://unsplash.com/@raphaelphotoch) na Unsplash.com.*
*Slika #3 je uzeo Edu Lauton (https://unsplash.com/@edulauton) na Unsplash.com.*
Comments