Jučer, dok sam pripremala svoj raspored za naredni tjedan, imala sam ovu uzbudljivu ideju: Zašto ne bi pisala o neuralnim supstratima koji signaliraju odugovlačenje? Prokrastinacija doživljava toliko ljudi redovito, posebno u ovakvim vremenima, a otkriveno je da utječe na živote gotovo svake svoje žrtve na negativan način, izazivajući depresiju i anksioznost.
"Zašto onda i dalje odgađamo svoje najhitnije obaveze?” mislila sam si znatiželjno sinoć. “I
kako, točno, možemo zaustaviti ovu lošu tendenciju i prekinuti česti incidenti opsjednutosti
Netflixom tijekom pandemije?”
S tim neriješenim pitanjem, ustala sam se i počela browsezati Internet, pokušavajući naći neka istraživanja koji objašnjavaju neuroznanost prokrastinacije i odrediti, koristeći znanstvene dokaze, da li je ta sklonost odugovlačenju za stvarno u porastu za vrijeme karantene.
Na trenutak sam dobila odgovor na svoje posljednje pitanje. Naravno, slučajevi odugovlačenja (a samim tim i razine produktivnosti) znatno su pomaknute od izdavanja prvih naloga “#ostanitedoma.” S obzirom da tisuće škola imaju u planu zadržati zatvaranja do kraja školske godine 2019. (i takoder s obzirom na porast stope nezaposlenosti), struktura je u velikoj mjeri izbrisana iz naših rutina. Najčešći rezultat toga je, naravno, gubitak produktivnosti.
Moje prijašnje pitanje, s druge strane, nije imalo tako jednostavan odgovor. Kako se opisuje neuroznanost prokrastinacije? Da budem potpuno iskrena, očekivala sam daleko složeniji prikaz kognitivnih i afektivnih interakcija koje u konačnici dovode do napuštanja dugoročnih ciljeva. Možda znanstveni članak koji odražava mnoge složenosti novog područja znanosti odlučivanja? Umjesto toga, pronašla sam prilično elegantan, koncizan, a opet informativan prikaz neuronskih supstrata na kojima se temelji prokrastinacija provedenih u laboratoriji istraživača s mnogo sveučilišta u Kini. Sljedeći sažetak još je jednostavniji opis neuroznanost odugovlačenja, i zatim kako nam mozak rutinski dopušta da propustimo rokove—čak i za vrijeme karantene, kada smo, u mnogim slučajevima, u jedinstvenom situaciji da zadovoljimo te rokove “once and for all.”
*****
Danas, mnogi istraživači vjeruju da je odugovlačenje (i samokontrola općenito) jednostavno sljedeće: kompromis između kognitivne kontrole i afektivne obrade. Kognitivna kontrola u osnovi djeluje na olakšavanje ciljno-usmjerenog ponašanja vršeći “top-down” kontrolu (tj. pomoću izvršnih funkcija predfrontalnog korteksa za regulaciju emocija i impulsa). U međuvremenu, afektivna obrada regulira emocionalne i samo-povezane informacije, a primarno ju modulira limbički sustav i mreža moždanih regija nazvana “Default Mode Network” (DMN). DMN se aktivira kada dopustimo našim mislima da besciljno “lutaju” na kraju dana. DMN ima snažnu ulogu u meditativnom samorefleksiji i introspekciji, a uvelike ga inhibira prefrontalni korteks u vrijeme aktivnog fokusiranja.
Zbog karakterističnih i naizgled kontradiktornih uloga ove dvije regije mozga, istraživači su
pretpostavljali da se odugovlačenje događa kada kognitivni upravljački sustav ne uspije inhibirati ili regulirati afektivni sustav obrade. Koristeći relativno novu neurotehnologiju nazvanu “resting fMRI” (ili RS-fMRI), istraživači su započeli raditi testiranje svoje hipoteze. Kako se, uostalom, ta hipoteza ispostavila pod istraživačkom lećom eksperimenta?
Sasvim dobro. Općenito, istraživači su došli do četiri zaključka: 1.) Povećanje aktivnosti regija mozga zvanih ventromedijalni prefrontalni korteks (vmPFC) i parahippokampalni korteks (PHC) korelirano je s povećanjem prokrastinacije. 2.) Suprotno tome, povećanje aktivnosti prednjeg prefrontalnog korteksa (aPFC) povezano je sa smanjenjem prokrastinacije. 3.) Povećana povezanost između aPFC, posteriornog cingulatskog korteksa (PCC), i prednjeg medijalnog prefrontalnog korteksa (amPFC) povezana je s povećanjem prokrastinacije. I konačno, 4.) Povećana povezanost između vmPFC i ostalih prefrontalnih kortikalnih regija korelirana je sa smanjenjem prokrastinacije. Upravo sam spomenula 6+ različitih regija mozga i četiri različita zaključka utemeljena na podacima. Vjerovali ili ne, sve te naizgled nepovezane informacije prilično su dobro povezane.
Započnimo analizom prvog zaključka. Ventromedijalni prefrontalni korteks (vmPFC) sastavni je dio mozga pod nazivom “Default Mode Network” (DMN) i igra glavnu ulogu u procesu donošenja odluka na temelju vrijednosti. Njegov “partner in crime” (zločin odugovlačenja, to jest) poznat je kao parahippocampalni korteks (PHC), područje bitno za kodiranje i pohranu epizodnih sjećanja. U kontekstu odugovlačenja, njih dvoje djeluju na sljedeći način: PHC konceptualizira negativne buduće događaje koristeći svoj kapacitet obrada epizodnih sjećanja, a zatim prenosi takve neugodne informacije ventromedijalnom prefrontalnom korteksu (vmPFC). Suočeni s baražom neuronske inervacije iz PHC-a, neuronski impulsi koji potječu iz kognitivnog sustava kontrole (i koji preferiraju dugoročne ciljeve) ne prevladavaju, zbog čega vmPFC donosi odluku u korist odugovlačenju. U osnovi, signali iz afektivnog procesa obrade PHC-a prevladavaju signale kognitivnog sustava kontrole prefrontalnog korteksa. Stoga ima smisla zašto povećana povezanost između vmPFC i drugih prefrontalnih kortikalnih područja dovodi do smanjenja prokrastinacije (četvrti zaključak). S padom kognitivnih kontrolnih područja povezanih s vmPFC-a dolazi smanjenje broja područja koja mogu nadjačati negativnu signalizaciju PHC-a. Rezultat je frustrirajući slučaj odugovlačenja. Frustrirajući slučaj odlaganja koji se, nažalost, samo pogoršava inhibicijom prednjeg prefrontalnog korteksa (aPFC). U drugom zaključku, istraživači primjećuju da porast aktivnosti aPFC dovodi do pada u slučajevima odugovlačanja. Najvažnije u kontekstu ove studije, aPFC je pokazao aktivno sudjelovanje u izgradnji perspektivnih sjećanja (vrste sjećanja koja razvijaju planirane akcije i buduće namjere). Stoga je razumljivo zašto porast aktivnosti aPFC rezultira u smanjenjem prokrastinacije. Ali kroz koji se mehanizam događa ta kognitivna kontrola? Specifični mehanizam djelovanja aPFC-a ima veze s njegovom regulacijom DMN-a, područja mozga koja djeluju kao centar afektivnog procesa obrade. Povećanje DMN aktivnosti povezano je s povećanjem odugovlačenja. Kako bi spriječio ovu prokrastinaciju, istraživači hipotiziraju da aPFC inhibira DMN aktivnost.
Dodana inhibicijska moć aPFC-a je njegova sposobnost inhibicije aktivnosti stražnjeg cingulatskog korteksa (PCC) i prednjeg medijalnog prefrontalnog korteksa (amPFC). Sada dolazimo do trećeg zaključka. Povećana povezanost između aPFC-a, PCC-a, i amPFC-a moglo bi potentcijalno povećati odugovlačenje, pošto može postati teže aPFC-u inhibirati aktivnosti drugih regija mozga ako postoji više neuronskih trakta koji povezuju aPFC s tim drugim regijama. Ako aPFC ne može suzbiti aktivnost te druge regije mozga afektivnog sustavnog procesa...svi znamo što se događa. Prokrastinacija se događa. Prema ovom istraživanju, odugovlačenje je povezana (a ne uzrokovana) sa sljedeće četiri stvari: 1.) Povećana emocionalna stimulacija vmPFC-a od strane parahippocampalnog korteksa (PHC). 2.) Smanjena povezanost vmPFC-a s različitim predfrontalnim kortikalnim regijama. 3.) Smanjena aktivnost aPFC-a i 4.) Povećana povezanost između aPFC-a i ostalih kortikalnih regija. Kao i gotovo sve stvari povezane s mozgom, prokrastinacija je kompleksan proces—ali nadam se da ovaj sažetak nije bio!
*****
TL; DR (Too Long; Didn’t Read) Moment: Prokrastinacija se smatra posljedicom zamjene kognitivne kontrole i afektivne obrade. Dva su mehanizma sastavna za odugovlačenje koja se smatraju manifestacijom ovog kompromisa. Jedna od njih nastaje kada parahippokampalni korteks (PHC) nadjača kognitivne kontrolne signale u ventromedijalnom prefrontalnom korteksu (vmPFC), što dovodi do prokrastinacije. Drugi mehanizam se događa kada prednji prefrontalni korteks (aPFC), koji sudjeluje u kognitivnoj kontroli, ne može inhibirati signale iz “Default Mode Network” (DMN), takozvani “srce” afektivnog sustava obrade. Osim ova dva mehanizma, istraživači pretpostavljaju da odugovlačenje može također pogoršati smanjenje povezanosti između vmPFC i ostalih prefrontalnih kortikalnih područja, kao i povećanje povezanosti aPFC-a i ostalih područja. Za pristup cijelom znanstvenom članku, posjetite: https://www.nature.com/articles/srep33203.pdf References: Zhang, Wenwen, et al. “Identifying the Neural Substrates of Procrastination: a Resting-State FMRI Study.” Scientific Reports, 12 Sept. 2016, www.nature.com/articles/srep33203.pdf.
*Slika #1 (žena sa satom) je uzeo Rodolfo Barreto (https://unsplash.com/@rodolfobarreto) na Unsplash.com.*
*Slika #2 (žena s knjigom) je uzeo Alex Samuels (https://unsplash.com/@alexsamuels) na Unsplash.com.*
Comments